Jučer 16. siječnja, kod Spomen obilježja u Bučju, održana 27. obljetnica stradanja i posljednje razmjene zatočenika logoraša iz logora Bučje. U tom prvom srbočetničkom logoru iz Domovinskog rata na području Hrvatske,
Jučer 16. siječnja, kod Spomen obilježja u Bučju, održana 27. obljetnica stradanja i posljednje razmjene zatočenika logoraša iz logora Bučje. U tom prvom srbočetničkom logoru iz Domovinskog rata na području Hrvatske, od kolovoza 1991. do sredine siječnja 1992. godine prošlo je više od 300 ljudi, uglavnom civila, zatim branitelja i policajaca različite vjeroispovijesti. Najmlađi logoraš Dalibor Šimić te 1991. godine imao je samo 4 godine. Pakao silovanja, premlaćivanja, koji su prolazili tih dana agresije na Republiku Hrvatsku ne želi se sjećati nitko od preživjelih logoraša, ali ono što ih najviše boli je nepoznata sudbina još 22 ljudi koji su prošli neljudske uvjete logora, a među kojima je i predsjednik pakračkog HDZ-a dr. Ivan Šreter.
Kada su u prosincu 1991. godine započele borbe za oslobođenje u Požeštini i zapadnoj Slavoniji, logoraši su preseljeni u Staru Gradišku i neke druge logore, a najveći dio je razmijenjen na Gavrinici u Pakracu na današnji dan 16. siječnja 1992. godine.
Logor Bučje bio je jedan od najzloglasnijih logora. Unatoč teškim sjećanjima, to su bili dani kada se stvarala današnja Republika Hrvatska, nezavisna i slobodna. U spomen na ta ponosna i slavna vremena, na te časne i hrabre ljude, koje nikada ne smijemo zaboraviti, današnjoj komemoraciji u Bučju, malom mjestu između Požege i Pakraca, dužnu počast došao je odati i načelnik Policijske uprave Virovitičko-podravske županije Siniša Knežević sa najbližim suradnicima.
Nikada ne smijemo zaboraviti na žrtve svih naših branitelja i policajaca, koji su dali svoje živote i svoje zdravlje za slobodu koju danas imamo. U suradnji s ostalim Policijskim upravama, kao i nadležnim državnim tijelima, nikada nećemo prestati tragati, ne samo za ovih 22 nestalih hrvatskih branitelja, već za svima onima čija sudbina se još ne zna, riječi su načelnika Siniše Kneževića.
Njihove obitelji i njihova žrtva zaslužuje najmanje to. Da ih se nikada ne zaboravi i da ih se bar dostojno pokopa.
Stranica
